Feb 21, 2017

Sanja Ivanović na korak do pobjede nad nepravdom



piše: Miljan Kovač
Osnovni sud u Gradišci je adresa na koju se profesorica Sanja Ivanović obratila u nadi da će se izboriti sa nepravdom usljed koje je prošle jeseni ostala bez posla u Gimnaziji Gradiška. Tužba je predata 31. januara i o fazi u kojoj se proces nalazi je još prerano govoriti. Sve lažne glasine koje su se prethodnih dana pojavile u Gimnaziji pokušaj su manipulacije činjnicama. Riječ je o očajničkom pokušaju „samoutjehe“ onih koji svjesni svog bezakonja strahuju od ishoda ovog procesa. Sanja je odlučna da istraje do kraja i u tome ima podršku jakog advokatskog tima porodice i prijatelja. 

    Uostalom pravda je na njenoj strani.
S obzirom da postoji niz činjenica o tome da je bez posla ostala na nezakonit način i da je žrtva diskriminacije ova profesorica fizičkog vaspitanja iz Gradiške je uvjerena da će sud prepoznati te činjenice i donijeti odluku kojom će šteta koja joj je nanesena bar djelimično biti ispravljana. Potpuna satisfakcija za toliku štetu nije ni moguća.
Sanja Ivanović, za razliku od onih koji se sada favorizuju, nije „studirala subotom“. Nakon redovnih studija, diplomirala je na fakultetu za Fizičku kulturu i sport Univerziteta u Banjaluci. U Gimnaziju Gradiška je zaposlena 2010. godine u skladu sa zakonom i na osnovu raspisang Konkursa. Zaposlana ja na neodređeno vrijeme sa punom radnom normom.
Nije član ni jedne političke partije, pa nije bliska ni onim na vlasti. U poslu je vođena isključivo profesionalnim normama, zbog čega je posebno omiljena među učenicima. Sve su to izgleda, razlozi zbog kojih nije „omiljena“ ni kod bivšeg direktora Pere Bursaća ni kod Aktuelne direktorice Vesne Krunić. I ne samo kod njih. Svoje miljenike u gradiškoj Gimnaziji imali su i još uvijek imaju bivši ministar prosvjete Anton Kasipović i aktuelni Dane Malešević.
Politički miljenicu su ti koji su favorizovani na štetu profesorice koja nije imala političko zaleđe. Dok su njoj oduzimani časovi, pod izgovorom da se smanjuje broj učenika, njenim „podobnim“ kolegama su dodjeljivani. Da bi apsurd bio veći prednost u dodjeli časova je davana i kolegama koji su „dovođeni“ iz Banjaluke, u odnosu na nju koja je rođena i živi u Gradišci.
Šta je sve pod „pod dirigentskom palicom“, ministra Maleševića u školskom sistemu Republike Srpsku moguće, najbolje govori primjer takozvane „rotacije“ radnim mjestima koju je on lično odobrio.
Tom rotacijom, koju zakon o srednjim školama RS ne poznaje, je omogućena zamjena radnim mjestima profesora koji radi u Banjaluci, sa profesorom koji radi u Gmnaziji Gradiška i to obrazloženo navodnim smanjanjem troškova prevoza. Profesoru koji je „zarotiran“ iz Banjaluke su dodijeljeni časovi fizičkog vaspitanja u Gimnaziji Gradiška. On po, nekim, u najmanju ruku čudnim kriterijumima, ima prednost nad profesoricom koja u ovoj školi godinama radi. Da bi Apsurd bio veći, nedugo potom, Sanji koja živi u Gradišci je nuđeno da putuje i radi u Novom Gradu, Prijedoru ili Prnjavoru. Na smanjenje troškova prevoza, naprasno se zaboravilo. Zbog ove „rotacije“ Sanja je 06.09.2016. Okružnom tužilaštvu u Banjaluci podnijela krivičnu prijavu protiv Maleševića i Krunićke. Proces je u toku.
O nevoljama kroz koje je ni kriva ni dužna prošla Sanja Ivanović dok se borila da sačuva posao koji joj je na kraju otet detaljnije u tekstu kojji je 30.oktobra 2015. objavio portal „Impuls“Džoker Malešević u rukavu Vesne Krunić.

O troškovima putovanja koje ministar pravi putujući iz Gradiške u Banjaluku – uskoro detaljnije.



Feb 14, 2017

Zoran Talić nezavisni odbornik - PDP u Banjaluci spao na Draška Stanivukovića

Dosadašnji predsjednik Gradskog odbora PDP-a Banjaluka, Zoran Talić, od danas i zvanično nije član te partije, a kako je saopštio, u Skupštini grada Banjaluka će ubuduće djelovati kao nezavisni odbornik. PDP je napustila i  Tatjana Čičić Odžaković, takodje odbornik u Skupštin gradai . Ovu stranku će ubuduće u gradskoj skupštini predstavljati samo jedan odbornik - Draško Stanivuković.


Saopštenje koje je Zoran Talić uputio javnosti, prenosim u cjelosti.




Saopštenje Zorana Talića, 14.02.2017

Dragi sugrađani,

Želim da vas obavijestim da od danas više nisam član PDP-a.
Ovu odluku nisam donio ishitreno i naglo, naprotiv, veoma dugo sam o tome razmišljao jer moje nezadovoljstvo u pomenutoj stranci traje nekoliko godina unazad. Vjerujte, nije bilo lako donijeti odluku da nešto napuštate nakon što ste 16 godina na tome vijerno i predano radili vjerujući u neke ideje za koje se, nažalost, ispostavilo da se u PDP-u neće moći ostvariti. Nije bilo lako biti opozicija i aktuelnim vlastima i u svojoj partiji. Imao sam dvostruku borbu.
Oko svog izlaska nisam želio praviti magnet za medijsku pažnju. Sa moje strane bilo je dovoljno samo obavijestiti svoje birače da više nisam tamo gdje sam bio, ali s obzirom na okolnosti nametnula se potreba da treba javno da obrazložim svoju odluku.

Ovih dana svi ste imali priliku čuti razne špekulacije i dezinformacije, iako sam ja cijelo vrijeme ćutao. Dok sam pokušavao neke stvari raščistiti u miru prvo sa samim sobom, ta tišina je postajala sve glasnija.

Da biste bolje razumjeli moju odluku, želio bih da čujete i moj osvrt na sve što se događalo.

Kao što sam već naveo, član PDP-a sam bio oko šesnaest godina. Kao partijski aktivista prošao sam gotovo sve organizacione nivoe  stranke, od aktiviste u mjesnom odboru, predsjednika mladih PDP-a, do predsjednika Gradskog odbora  Banjaluka i člana Glavnog odbora i Predsjedništva stranke.  Tri puta sam biran za odbornika u Skupštini  grada Banjaluka. Politikom se bavim onoliko koliko mi omogućava  da se kroz nju borim za ostvarenje onih opštih interesa i ciljeva koji se ideološki i politički mogu svrstati u prostor gdje se ideološki nalazio PDP. To je ujedno odgovor zašto sam  se u svom političkom radu upravo vezao za PDP šesnaest godina.
Početno ideološko opredjeljenje PDP-a u fokus stavlja punu demokratičnost odnosa,  puni demokratski dijalog bez ograničenja, toleranciju, ljudska prava i slobodu, jaku socijalnu državu, društvo koje svoj razvoj bazira na realnoj ekonomiji, na svom radu, veoma razvijeni i jak srednji sloj poljoprivrednika, radnika i inteligencije,  kontinuiran i stabilan rast ekonomije.
Da bi stranka mogla da odgovori svojoj društvenoj ulozi ona u organizacionom, funkcionalnom, kadrovskom, obrazovnom, demokratskom i svakom drugom smislu mora da ima adekvatnu infrastrukturu. Mora biti tako profilisana i izgrađena da bude vodeća snaga gore navedenih ideja u našem društvu. Ona to mora da bude bez obzira bila nosilac vlasti, bila koalicioni konstitutivni dio vlasti, bila u opoziciji ili koalicioni opozicioni partner strankama u opoziciji.
Kada  se napravi retrospektiva PDP-ove politike posljednjih 15 godina u odnosu na pomenute ideološke principe, sa žalošću se mora konstatovati da su unutar stranke prevladale one snage i pojedinci  koji su stranku povukli u pravcu jeftinog populizma  sa isključivim ciljem da ostvare lične i pojedinačne političke interese. Ovome su podredili interese stranke i  njenu društvenu  ulogu. Ovo je kulminiralo na zadnjim lokalnim izborima. Po mom dubokom ubjeđenju PDP zbog ovakve politike danas živi kao politička ljuštura bivšeg PDP-a  samo zahvaljujući činjenici što njegovi pojedini funkcioneri u politici fukcionišu kao odraz pokreta Saveza za promjene koji je narod Republike Srpske na vlast doveo 2014. godine glasajući protiv aktuelne vlasti i za promjene. Ilustracije radi, partija se danas doživljava kao autobus, koja ima vozača i konduktera, ostali su putnici (članovi), na jednoj stanici uđu i voze se neko vrijeme i izađu, pitanje je samo koliko će trajati njihova vožnja.

Gradski odbor PDP-a preuzeo sam u veoma lošem stanju sredinom 2015. godine od Branislava Borenovića, sadašnjeg predsjednika PDP-a. Za nešto više od godinu dana uspio sam zajedno sa novim timom ljudi zaustaviti proces „raspadanja“ PDP-a u Banjaluci. Otvoren je proces kadrovske konsolidacije stranke, izvršena je organizaciona i funkcionalna  modernizacija na način da je PDP postao  prepoznatljiva stranka u Gradu i da je u cjelini značajno  podignut  autoritet stranke među građanima Banjaluke. Stranka je značajnije kadrovski inovirana, značajnije se okrenula prema svojim baznim ideološkim principima. U cjelini bi se moglo reći da su se počeli pojavljivati novi ljudi sa novim idejama i da se u daljini nazirao početak procesa smjene generacija i kadrova.

Sve ovo je bio signal  da je na pomolu krupna promjena u PDP-u, njena transformacija od partije više ili manje jakih pojedinaca na vrhu partije u partiju jake, čvrste i  ideološki  konzistentne organizacije. Efekat ovih promjena se vidio već na impresivnoj Konvenciji Gradskog odbora PDP Banjaluka, održanoj pred prepunom dvoranom Obilićevo krajem aprila 2016. godine kada smo građanima predstavili program i našu viziju budućnosti Banjaluke. U gradskoj organizaciji PDP-a  sve je više dolazio do izražaja uticaj organizacije na funkcionisanje partije  i uticaj partije se sve više manifestovao kroz njen rad na terenu, kroz njen život kao organizacije umjesto dotadašnje prevlađujuće prakse da se njen rad uglavnom odvijao kroz istupanja partijskog vrha.
Ovaj proces sve je više pratio porast uticaja, ugleda i autoriteta stranke u Gradu među građanima.  PDP je u Banjaluci počeo sloviti i funkcionisati kao „okosnica opozicije“ (bez obzira na veličinu i autoritete drugih stranaka). Međutim, dijelu ljudi iz samog vrha partije počela se paliti crvena lampica da se u banjalučkom odboru dešavaju promjene koje nisu pod njihovom kontrolom i koje narušavaju njihovu uspostavljenu političku sinekuru u kojoj je partija tu da služi njima i njihovim političkim interesima, a ne da oni služe partiji. Od njih je krenuo bojkot  gradske organizacije PDP-a. Prvi takav pokazatelj je bio da nakon  osvajanja vlasti 2014. godine i nakon mog imenovanja za predsjednika Gradskog odbora PDP Banjaluka, rukovodstvo Gradskog odbora i organizacija PDP-a Banjaluka bilo je potpuno isključeno iz procesa imanovanja kadrova PDP-a  na funkcije u zajedničkim organima BiH i njenim institucijama i agencijama koja su po koalicionom sporazumu Saveza za promjene pripadala PDP-u.
Oni  su  na svoj već ustaljeni način i praksu  proveli  i provode  kadrovsku politiku PDP-a isključivo  prema uskim ličnim i pojedinačnim interesima bez konsultacije organa PDP-a. Takav pristup je odmah u startu isključio polazne, bazne principe (kao što su stručnost, kompetentnost, moral, poštenje, demokratičnost, otvorenost, javnost rada  itd.) na kojima je gradska organizacija u političkoj javnosti  i partijskoj organizaciji uopšte zasnivala proces vraćanja povjerenja javnosti da politika PDP-a u Banjaluci nije samo goli „politički verbalizam“ nego stvarni proces promjena kome se može vjerovati i dati mu puno povjerenje.
Kada je izborna lista u Banjaluci napravljena kao rezultat široke partijske rasprave gradske organizacije PDP-a, a ne kao rezultat  do tada ustaljene prakse  putem  direktive partijskog vrha PDP-a, u tim strukturama je donesena odluka da na izborima 2016. u Banjaluci bojkotuju vlastitu partiju.
Štaviše, na mnogim segmentima predizbornih aktivnosti u Banjaluci radili su za kandidate drugih stranaka, a ne za  kandidate PDP-a koje su „šifrovano nazvali Talićevim kadrovima“. Od brojnih primjera i detalja  bojkota , samo ilustracije radi, spomenuću  neke:   pojedini najistaknutiji pojedinci iz vrha partije su se u izbornu kampanju u Gradu javno uključili tek u završnici i istovremeno cijelo vrijeme kampanje nisu radili na kampanji PDP-a kao organizacije, nego na ličnoj kampanji od njih izabranih i projektovanih  pojedinaca  sa kojima imaju isprepletene lične interese. Za kampanju gradskoj organizaciji PDP-a odvojili su iz budžeta PDP-a veoma skromna sredstva. 

Međutim, bez obzira na gore pomenute prepreke, rezultati PDP-a u Banjaluci pokazali su nekoliko stvari:
Radom gradske organizacije PDP-a zaustavljen je pad popularnosti i ostvaren je blagi rast glasača PDP-a u Banjaluci u odnosu na izbore iz 2014. godine.
Broj mojih ličnih glasova u Banjaluci je najveći koje su kadrovi PDP-a u Banjaluci ikada ostvarili na lokalnim izborima i istovremeno znatno veći od glasova koje je aktuelni predsjednik PDP-a dobijao u Banjaluci.
Postignuti rezultat je njima pokazatelj da je u Banjaluci i Republici Srpskoj moguće postojeći  model upravljanja PDP-om zamjeniti ozbiljnim, izvornim ideološkim modelom moderne, efikasne, perspektivne, organizovane, savremene partije sa svim atributima i sadržajima koje sam naveo.
PDP je u Banjaluci sa novom podmlađenom listom  osvojio  isti broj mandata  kao i na izborima koje su vodili ovi kadrovi. Bio je to signal da je proces kadrovske obnove i promjena u PDP-u među građanima i članstvom PDP-a dobio svoju izbornu i političku verifikaciju.

Kada su završeni izbori, Predsjednik PDP-a Branislav Borenović i njegovi najbliži saradnici iz vrha stranke otvorili su unutarpartijsku i javnu kampanju  da se radi o „izbornom porazu“ i da treba povesti  „temeljnu analizu propusta koji su u bazi napravljeni“. Naravno, kako se to u nedemokratskim i autokratskim  političkim glavama u pravilu dešava, analiza se ne vodi širokim demokratskim dijalogom kroz organe stranke u procedurama predviđenim Statutom.
Štaviše, donosi se odluka o suspenziji  statutarnih organa i imenuju se nestatutarni oblici i forme „ad hock“ radnih grupa na čije čelo i u njihov sastav imenuju upravo  sebe. Suštinski, bar  kada se radi o gradskoj organizaciji PDP-a Banjaluka, partijskim Statutom gradska organizacija je raspuštena, a dalje upravljanje preuzeo je nestatutarni, oktroisani organ koga je imenovala ova struktura ljudi.
Nakon raspuštanja gradske organizacije, naredni korak  ove grupe ljudi  jeste davanje političkih ocjena  o  navodnom „izbornom porazu“. Ove ocjene neće proizaći kao rezultat demokratskih rasprava u širokoj partijskoj bazi po mjesnim odborima, nego će te ocjene biti modelirane prema uskim i ličnim interesima  ove nekolicine ljudi iz najužeg vrha stranke i biće „spuštene odozgo“.  Adekvatno tim ocjenama izvršiće se „kadrovska čistka“ u partiji koja treba  ovoj užoj partijskoj strukturi ljudi da osigura vraćanje na stanje  u kome partijska organizacija PDP-a je tu da služi njima, a ne da oni služe partiji i preko nje građanima.
Demokratski dijalog unutar PDP-a  je praktično „umrtvljen“.  Istupanjem  nekolicine pojedinaca iz vrha stranke u političkoj javnosti stvara se dojam da je PDP živ i da funkcioniše kao organizacija.
Umrtvljavanje stranke, prelazak na forumsko djelovanje  i  pojedinačno i individualno istupanje  ovih pojedinaca u ime stranke, suspenzija statutarnih organa i procedura stranke ima samo jedan jedini cilj. To je da se spriječi da se kroz demokratski,  unutarstranački dijalog dogodi eventualno preispitivanje odgovornosti upravo tih pojedinaca iz samog vrha stranke za ostvareni izborni rezultat i što je još gore i teže za  posljedice koje su nastupile po Republiku Srpsku, zaustavljanje procesa prihvaćenih, izglasanih i politički verifikovanih  promjena na izborima 2014. godine.
Uostalom, sami ti pojedinci iz najvišeg vrha  PDP-a javno su izrekli ocjenu  da je njihovo nedjelovanje ili neadekvatno političko djelovanje od 2014. godine odrazio se na izborni rezultat na lokalnim izborima 2016. godine. Sami su dali ocjenu da  je aktuelna vlast u Republici Srpskoj nametanjem političkih tema i procesa, političke tokove promjena iz 2014. godine, koristeći nesnalaženje partija Saveza  promjene, preusmjerila na svoj mlin.

Situacija u Republici Srpskoj dramatično se usložnjava do nivoa ozbiljnog ugrožavanja njenog opstanka u mnogim vitalnim elementima. Opozicija, uljuljkana u lagodni, dobro plaćeni konformizam političkog uhljebljenja njenih elita, svoj politički aktivizam iscrpljuje na puko političko reagovanje  na teme i procese koje joj aktuelna vlast podmeće  i kroz to troši nužno potrebnu energiju za neophodne promjene.
Predsjednik PDP-a Branislav Borenović i njegovi najbliži saradnici naspram teškog i složenog političkog trenutka u kome se nalazimo se iscrpljuju sitnim i nevažnim  strančarenjima  koja trebaju samo da sačuvaju njihovu ličnu poziciju. Ovo je razmeđa na kojoj  tim ljudi, među kojima se nalazim i ja, ne mogu ići dalje sa ovim ljudima.


Što se tiče mojih daljih koraka. Nastaviću raditi kao što sam i do sad radio, odgovorno i savjesno, davaću prijedloge i ideje, biti konstruktivan i djelovati samo u interesu građana, a to znači da ću biti najveći protivnik svemu što je loše, a svoju podršku ću dati svemu što je dobro. Tako može raditi samo onaj ko je nepotkupljiv i nezavisan, sve ostalo su zlonamjerne špekulacije i dezinformacije.

Feb 6, 2017

Odgovor Njegoša Tomića, sina poginulog borca, kćerki Ranka Škrbića




Nataša Škrbić, je kćerka, Ranka Škrbića, bivšeg ministra, bivšeg ambasadora, aktuelnog dekana Medicinskog fakulteta i kumailorada Dodika. U tekstu koji je objavio banjalučki portal “Lola”pokušala je da objasni teret koji nosi kao dijete tako “slavnog” oca.

Pogođen, Natašinim “nevoljama”, Njegoš Tomić, nezaposleni sin palog borca, odlučio je da uputi rekaciju na adresu pomenutog portala. Najljubaznije su odbili da objave njegovu reakciju.
Podsjećamo Njegoš Tomić je poznat po višemjesečnom štrajku u banjalučkom parku “Mladen Stojanović”, zbog teškog materijalnog položaja djece poginulih boraca. Osnivač je pokreta “Treći blok”
Njegoševu rekaciju prenosimo u cjelosti, a kao prilog, u nastavku i tekst Nataše Škrbić.

Reakcija na tekst Nataše Škrbić koji je obajavljen  3. februara na portalu “Lola”.

Dugo sam razmišljao da li treba da napišem ovo pismo i kako da reagujem, a da ostanem koliko toliko objektivan.
Kćerka Ranka Škrbića, Natasa Škrbić obratila se javnosti u namjeri da sebe prikaže kao osobu koja je postigla neke uspjehe bez uticaja svoga oca.
Inače, Ranko Škrbić je bio ministar zdravlja u dva mandata, ambasador u Beogradu, sada je na funkciji dekana Medicinskog fakulteta i ono što je najbitnije kum je Milorada Dodika. Inače, Natašina sestra je do prije neki dan bila vlasnica apoteke u Banjaluci, zajedno sa Dodikovom kćerkom. A Dodikova kćerka zajedno sa Dodikovom snajom je otvorila restoran u Boski. Ta snaja je supruga Dodikovog sina koji je dobio kredit od 3 miliona maraka.  Malo komplikovano , ali je suština da su oni djeca moćnika.
Nemam namjeru napadati i vrijeđati Natašu Škrbić, jer je prirodno da u svakom društvu postoje oni koji nemaju, oni koji imaju srednje i oni koji imaju puno.
Zato smo i stvarali Republiku Srpsku.
Zaboljela me činjenica koliko smo kao društvo zaglibili i koliko sebi pojedini daju za pravo. Nikada nisam čuo za Natašu i za njene problema, niti je iko ikada prozvao. Prozvan je njen otac koji je uništio zdravstvo, koji je postao sinonim za korupciju i kriminal. Njen otac koji završenim ljekarima na Medicniskom fakultetu govori da mora zapošljavati djecu onih čiji su očevi doktori i bitni, i da za njih nema šanse.
Njen otac koji se ugradio u sve i jedan kredit za zdravstvo. Poznat po “Koreja 1” , “Koreja 2” i tako dalje.
Da li se iko pita kako je djeci palih boraca, kako je djeci ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca, kako je djeci čiji su očevi gradili fabrike i preduzeća ,a koji sada nisu niko i ništa.
Djeca takvih su ispod crte na konkursima.
Djeca takvih su Nataša sa daleko ozbiljnijim problemima od tvoga. Iako te ne znam ,poštujem te kao ženu… Ali, Nataša prije nego sto se latiš tastature obiđi domove zdravlja i Paprikovac, poslušaj šta ljudi kažu za tvog tatu.
I moli Boga da tvoj tata radi u svom vinogradu, jer da ima pravde obradjivao bi ga u Foči.

                                                                                                    Njegoš Tomić
                                                                                              sin poginulog borca




TO ŠTO SAM JA NJEGOVA ĆERKA NE DEFINIŠE MENE
 tekst: NATAŠA ŠKRBIĆ

„Šta tebe briga, stari ti je ministar.“ „Ma šta se ti nerviraš oko škole, tajo će to srediti.“ „Ti se nerviraš oko posla, pa znaš li čija si?“ „Ma hajde, kao da je problem ako ti je majka umrla, ipak je daddy ministar.“ „Što se brineš hoćeš momka naći, svaki te hoće zbog prezimena.“  – su riječi koje sam slušala svakodnevno i na koje mi se povraćalo iznova i iznova.
Da, jeste moj otac bio ministar, da, jeste bio i ambasador, jeste, ali to je bio njegov posao i zanimanje, kao i svako drugo na ovom svijetu. Da, on jeste javna ličnost, i da, ovaj grad jeste selo, i da, jeste mi se želudac okretao dok sam odrastala i slušala rečenice koje moj mozak apsolutno nije mogao da razumije.
Pitate se zašto?
Zato što mi je bilo preko glave da moj uspjeh dodjeljuju mojim roditeljima a ne meni, zato što sam učila kao sva druga djeca, a možda i više imajući u vidu da mi je otac profesor koji je svoj fakultet završio sa skoro svim desetkama, zato što sam pažljivo birala šta ću obući jer jelte šta će narod reći, zato što sam pokušavala biti neprimjetna i kada to nije bilo moguće, zato što sam svog oca gledala kako mi sprema kajganu za doručak, usisava, i spava sa mnom dok plačem za prvim ljubavima, zato što on kada izađe iz Vlade, zavrne rukave, obuče radni kombinezon pa radi u vinogradu do noći, da, bilo mi je muka što to niko ne vidi, da, bilo mi je muka što niko ne zna koliko je teško biti dijete javne osobe, da, bilo mi je muka što niko ne zna kako je njemu bilo odgajati sam dvije ćerke. Da, bilo mi je muka.

Bilo mi je muka naći momka jer ko zna da li je taj isti momak sa mnom zbog mene ili zbog tate. Da, muka mi je što mi je omiljeni Merlinov stih „Da me neko bar na tren voli zbog mene.“ Da, bilo mi je muka što nisam mogla razbiti čašu u kafani uz isti taj stih, jer kako će za ime Božije kćerka ministra razbijati čaše. Jer narod će reći, „Ima se, može se, rasipa se“, ili će reći „Vidi je raspuštenica, nije odgojena, nekulturna.“ A mene samo boli…
Da, bilo mi je muka što sam lagala da mi on nije tata dok sam prolazila razne treninge i edukacije. A što sam lagala? Hah, pa da sebi dokažem da mogu postati najbolji edukator u svojoj grupi, da dokažem sebi, da ja, Nataša, zbog sebe same mogu biti najbolji student ili prijatelj. Da, lagala sam…

Da, želudac mi se prevrtao što nisam mogla ponašati se kao druga djeca, da, muka mi je bilo što me ne pamte po mojoj pozitivnoj energiji i osmijehu, nego zadnjem dijelu moga imena, da, muka mi je bilo što sam slušala da sam abortirala, a ja nevina. Da, muka mi je bilo što dobijem dva iz engleskog u Gimnaziji, a ja engleski bolje od srpskog pričam, ali šta ćeš, nije profesorica iz iste stranke. Da, muka mi je što svi misle da uspjeh pada sa neba, da, muka mi je što niko ne zna da su moji roditelji bili vrhunski đaci, koji su kao i mnogi, počeli od nule, kao podstanari u sobi od 15 kvadrata.
Da, bilo mi je muka što ne mogu ušetati u Second Hand Shop i kupiti krpicu za tri marke kao normalne djevojke, jer reće ljudi vidi ih škrtočine, debili. A meni se samo majica svidjela… Da, muka mi je što niko ne zna da jaknu koju sam nosila sam sama zaradila sa svojih 15 godina radeći kao trener vršnjačke edukacije dok su ostali tinejdžeri ležali u krevetu po čitav vikend. Da, muka mi je, što kad sam objavila svoju prvu knjigu su rekli može joj se, ćale je u vladi. Da, muka mi je što se niko od njih nije zapitao mogu li i oni objaviti zbirku pjesama sa 15 godina, da muka mi je bilo što niko ne pomisli da možda samo imam talenat za pisanje.

Da, muka mi je, što mene ne gledaju kao mene, da muka mi je što tatu ne gledaju kao tatu već funkciju. Da, muka mi je što niko ne zna da je on samo otac (i to najbolji), prijatelj, doktor nauka, strastven vinar, košarkaš; da, muka mi je što niko ne zna da sa mnom u kući priča na engleskom, da, muka mi je što niko ne zna koliko se nas dvoje smijemo Mr. Bean-u, da, muka mi je što niko ne zna da mi je on brisao suze kad je bilo najteže, da, muka mi je što niko ne zna da je i on samo čovjek.
Da muka mi je, a ja sam samo jedno normlano dijete.
P.S: Da,  muka mi je što mnogi neće shvatiti poentu ovog teksta, već me popljuvati komentarima, ali šta ćeš, kako kažu, „Ipak ti je ćale…“