Sep 2, 2018

Adžić mi poručio da napustim "njegov" grad



piše: Miljan Kovač
Prema mišljenju Zorana Adžića, načelnika opštine Gradiška mi koji smo u ovaj grad „odnekud došli“, ne možemo i ne smijemo biti ravnopravni sa njim koji je tu rođen.  Tako sam razumio njegov jutrošnji pokušaj „monologa“ sa mnom. Da valjam, reče Adžić „ostao bih u svom mjestu“!
To što me je ovaj, kako sam za sebe voli reći, intelektualac i „master“ Elektrotehnike, usput častio epitetima, tipa, da sam budala, lud, nekulturan, ovakav onakav, nije vrijedno pomena. Ima on pravo da o meni misli sta hoće. Mislim i ja o njemu mnogo toga što nije za priču.
Mene brine nešto mnogo krupnije –  smatra li načelnik i da nekoliko hiljada izbjeglih i raseljenih lica, iz Slavonije, Donjeg Vakufa, Bugojna, Zenice i drugih mjesta koji su devedesetih došli u Gradišku ne mogu imati prava koja on rođen u Bereku, kod Gradiške ima?
Smatra li da su hiljade Gradiščana koji su devedesetih, kao i oni koji svakodnevno napuštaju Gradišku u potrazi za boljim životom, manje vrijedni od njega koji je tu rođen i „ostao u svom mjestu“!?Lako je za mene. Ja sam pojedinac koji je u Gradišku došao prije pet godine svojom voljom, ali šta je sa tim hiljadama ljudi, koji bi da su „išta vljali ostali u svom mjestu“?
Adžića je naljutilo što ga nisam pozdravio jutros u jednom Gradiškom kafiću, pa me ljutito pitao što ja njega ne pozdravljam? Odgovorio sam mu: Mi smo komšije 5 godina pa se ne pozdravljamo, zašto bi se sada pozdravljali? Nakon što je konstatovao da sam nekulturan,  krenuo je sa monologom i salvom uvreda na moj račun, dok je njegovo društvo uživalo i neki uz glasan smijeh neki uz uvrede koje ne bih ni ponovio, odobravavali načelnikovu „kulturu“.
Ljudi koji su sjedili sa njim, su mi do jutros bili nepoznati. Prepoznao sam jedno Ljubimka Čaklja, šefa izbornog štaba PDP-a Gradiška, pa sam njega kao poznanika pozdravio. Čakalj je pristojan gospodin i pristojno je ćutao dok je načelnik larmao.  Malo me čudi šta radi u tom društvu, ali to je njegova stvar.
Adžić je u svom „pristojnom“ obraćanju meni rekao i da je strašno to što ja radim, pišući svašta o „poštenim ljudima“ koji oduvijek žive u Gradišci. Valjda oni koji su otišli iz Gradiške ili mi koji smo u nju došli ne možemo, po Adžiću, biti pošteni.
Kada je završio svoj monolog, objasnio sam mu da ja iako sam tek pet godina u Gradišci, više volim ovaj grad od njega, jer za razliku od njega, ja opštinu Gradiška ni njene građane nisam oštetio ni za jednu marku. Pitao me zašto ne idem u Trebinje (taj dio mi nije jasan, pošto nisam iz Trebinja), na šta sam mu odgovorio da imam pravo da živim gdje hoću. Rekao mi je i da ja o njemu ništa ne znam, na što sam u odgovorio da to nije istina jer je imao priliku čitati šta sve znam o njemu.
Tada je ljutito napustio svoje veselo društvance i kafić. Ja sam ostao da pijem svoju kafu u svom društvu, dok su njegovi prijatelji nastavili sa uvredama na moj račun, a ja ih ignorisao.
Žao mi je što sam zaboravio pitati Adžića, da li smatra i da bi njegov mentor dr Slavko Dunjić, da je „išta valjao ostao u svom mjestu“. Pogotovo što su mi Dunjićevi saradnici 2016. javno obećali da će me proglasiti personom non grata u Gradišci, jer im se nije sviđalo šta pišem. Ali evo me tu sam, za razliku od mnogih koji su morali napustiti Gradišku ja u njoj čvrsto stojim zajedno sa svim svojim prijateljima Gradiščanima. Volim ovaj grad i ove dobre ljude i dijelim s njima dobro i zlo, za informaciju „pristojnom“ načelniku mapa mog zavičaja je globus, pa ko razumije...

May 17, 2018

Povodom slave grada – „čestitka“ gradonačelniku i predsjedniku Skupštine grada: Radojičiću, Taliću, ako vas drže kao taoce – nakašljite se




piše: Miljan Kovač

Igore Radojičiću, Zorane Taliću, danas ćete kao prvi ljudi gradske vlasti, na proslavi slave grada, Spasovdana, biti u fokusu javnosti, okruženi brojnim „visokim“ zvanicama. Iskoristite tu priliku i javno nam recite ko vas je to oteo i drži vas kao taoce. Ko vam je naredio da okrećete glavu od građana grada na čijem ste čelu koji nedjeljama na Trgu Krajine, traže istinu i pravdu za Davida i pravdu za sve nas!?
A ozbiljno sumnjam da ste oteti, da vas drže kao taoce, jer ne mogu drukčije shvatiti da se Igor Radojičić, koji je kada je njemu učinjena nepravda mjesecima hrabro ćutao, puštao bradu i okopavao krompir, sada govori o svemu osim onome o čemu kao čovjek, kao gradonačlenik treba i mora. O onome o čemu svi  iz Banjaluke i ne samo Banjaluka, nego sva zemlja, region svijet govore..
A govore, Igore, ako nisi čuo, da je u gradu, čiji si ti gradonačelnik, brutalno pretučen, otet, pa zločinački ubijen jedan mladi čovjek, uspješan student, sportista, muzičar, pjesnik...  A ti ne vidiš i ne čuješ. Možda su ti otmičari stavili crni povez preko očiju i sipali vreo vosak u uši, pa ne vidiš i ne čuješ... Ali ipak govoriš, hvališ se kišobranima i žardinjerama u gospodskoj ulici, dok ti po gradu prebijaju, muče, siluju, ubijaju mladost, dok ti po gradu pucaju zolje, a nesavjesni VIP vozači gaze sugrađane, a njihovi zločini ostaju nekažnjeni!?
Jesu li i tebe, Zorane Taliću, predsjedniče Skupštine grada oteli isti otmičari što su oteli i Igora? Ili ti više nisi onaj Zoran Talić, što je kao odbornik tražio i vanrednu sjednicu Skupštine Grada, nakon što su razbojnici s policijskim značkama pred očima javnosti pretukli Željka Vulića u centru Banjaluka!? Ako se ne sjećeš i ako to možda nisi ti, ako sam te ja s nekim zamijenio,  razbojnici s policijskim značkama su tukli Vulića, jer je branio svoju imovinu.
Ne mogu da vjerujem da onaj Talić, koji je sada na čelu Skupštine grada, nije ni pomislio da sazove vanrednu sjednicu Skupštine, zbog monstruoznog ubistva eDavida Dragičevića, i pokušaja pojedinaca iz vrha policije da istinu o tom zločinu sakriju.
Ne mogu da vjerujem da onaj Talić, nije kao čovjek, ne kao predsjednik Skupštine, ne kao političar, nego kao čovjek, odmah kada smo za zločin svi saznali otišao na Trg i stao uz Davora, Davidovog oca. To bi onaj, nekadašnji Talić uradio. Ali nije otišao ni Radojičić.  Jeste, jednom se, mjesec nakon zločina oglasio. Bolje da je nije. Bar bi još po neko ostao u zabludi da je ostao bez glasa, da mu je „maca pojela jezik“, a da bi inače glasno i jasno kako to dolikuje, ne gradonačelniku nego čovjeku digao svoj glas protiv zla koje hara gradom.
Igore, Zorane, niste vi vlast. U Gradu na čijem ste formalno čelu – Diler ima moć.
Ako vas je on oteo ili bilo ko drugi, dajte nam neki znak, klimnite glavama, namignite. Možda je Diler koji ima moć, možda su Davidove ubice tu oko vas danas za slavskom trpezom!? Jesu li vas mučili, jesu li vas gurnuli u kanalizaciju ili ste sami skočili!?
Mada, sve više vjerujem, da ste vi sami sebe oteli. Da vam je vlast i želja za moć koju, za razliku od Dilera, samo formalno imate, čvrsto stegla povez preko očiju i ušiju. Ne čujete, a ustvari niste htjeli da slušate, ne vidite, a niste ni mogli da vidite okrenute glave od istine i pravde.
Nadate se da će sve proći, sve se zataškati, zaboraviti. Uzalud se nadate. Iz kanalizacije u koju ste gurnuti ili upali, svejedno ne može se nazad, još teže naprijed.

Jan 9, 2018

Prilog za novu istoriju RS - Predsjednikova odsudna bitka


Izvor: (K)anali Javnog servisa


piše: Miljan Kovač
Nevrijeme. Kiša pljušti kao iz kabla. Neprijetelj je svuda oko nas. Ne bira sredstva da se domogne poslednje slobodne teritorije u Evropi.  Vrhovni komandant, naš predsjednik je na svom isturenom položaju. Čeka pogodan trenutak da naredi: Juriš, zamnom junaci! On tako komanduje. Pred njim je mapa, jošjednom analizira raspored snaga – poštari čvrsto drže lijevo krilo. Na desnom krilu na svojim položajima ešalon košarkaškog kluba „Igokea“, U ispomoć došli i slavni „Noćni vukovi“ – svaki oko vrata nosi sliku predsjednika i vrhovnog komandanta. Svi su svjesni da brane ono što je njemu najvažnije – mukom stečenu imovinu njega njegove porodice, najvjernijih prijatelja. Neprijateljska propaganda: o visokoj stopi nezaposlenosti, navodnom kriminalu i korupciji nije urodila plodom. „Narod je čvrsto uz Vas komandante“, neprestano uz svoj karakteristični, topli smješak Vrhovnog komandanta, koga narod od milja zove Glavni Baja, hrabri uvijek vesela sekretarica Željka.
U tom trenutku, u štab, čvrsta koraka i stegnuta kaiša ulazi kurirka Dušanka. Čim je pogledao znao je da nešto nije u redu.Ta slutnja ga razdire, vidi se to u njegovom pogledu. „Komandante, jedinica Marka Pola u reonu rudnika Ljubija se samovoljno povlači sa položaja. linije su prazne i postoji mogućnost da nam neprijetlj priđe s te strane“, referiše ova hraba kurirka.
Komandant, ljutito stegnu pesnicu i pogleda sekretaricu Željku, onim pogledom kojim, kao da traži utjehu u njenim uvijek veselim očima.
Željka mu priđe bliže, ali oprezno. Približila je usne njegovom uhu i poluglasno, tako da je Dušanka jedva mogla da čuje uputi riječi utjehe: „Ne brini ništa moj dragi komandante. Ako su jedni papci izdali, imamo druge, oni ce zauzeti njihove položaje“. Nakon ovih riječi predsjedniku kao da pade kamen sa srca.
Vrijeme je za juriš. Treba hrabro jurišati na neprijatelje. Predsjednik izlazi ispred komandnog mjesta. Sekretarica Željka sa iphona pušta dobro poznatu borbenu melodiju: Pukni zoro.  Dušanka steže kaiš za jošjednu rupu.
Komandant stoji mirno i zapovijeda: Poštari, vatrogasci, mažoretkinje... Za mnom!
Juriš počinje, komandant je prvi i juriš se čini nezaustavljivim...
Međutim nakon samo par koraka, dešava se neočekivano.
Iza leđa čuje se oštar povik: Stop, ne valja sijeci!
Komandant se ljutito okreće i pita: Šta je sada bilo Emire, šta ne valja u ovoj sceni.

Emir pomalo ljutito provuče prste kroz svoju bujnu kosu: Predsjedniče, jbg, sve je super, ali na samom početku scene vam ispade kutija ronhila iz džepa. Moramo ponoviti snimanje.

Jan 3, 2018

Ceca u RS snima spot za stari hit: Idi dok si mlad


 Dok hiljade mladih sa diplomom u jednoj i pasošem u drugoj ruci prelaze most, za njima maše ministar estrade Dane Malešević brišući suze koje kapaju po njegovom novom službenom audiju

piše: Miljan Kovač
Popularna folk pjevačica Ceca Ražnatović u Republici Srpskoj snima spot za svoj stari hit „Idi dok si mlad“, a prvi kadrovi su već snimljeni u novogodišnjoj noći letom helikoptera iznad Banjaluke i u popularnom banjalučkom klubu „Drama“, tvrde izvori bliski srpskoj estradi.

„Popularna „srpska majka“ će veći dio spota snimiti u helikopteru Vlade Republike Srpske, koji će letjeti iznad svih krajeva RS, a cilj je da se na taj način pošalje jasna poruka o visokom standardu i napretku po kome ovaj enttitet prednjači u regionu“, kažu izvori.

Spot, kako saznajemo, počinje scenom kada Ceca i njen sin Veljko helikopterom slijeću u Banjaluku, a nju dočekuje hiljade obožavalaca u klubu Drama, gdje odmah započinje veliki muzički spektakl.
Priča se nastavlja paradom posvećenoj Danu Republike Srpske, koju Ceca nadlijeće helikopterom, dok joj sa bine zagrljeni mašu predstavnici vlasti i opozicije , a svečani stroj glasno pjeva hit „Idi dok si mlad“.

Nakon toga u spotu se smjenju kadrovi u kojima Ceca helikopterom nadlijeće sela i gradove od Trebinja do Novog grada dok joj sa čistih i pustih ulica i ozarena lica i širokog osmijeha objeručke mašu biskup Grigorije Luka Petrović, Staša Košarac, Milica Marković, Zoran Stevanović, Dušanka Majkić, Igor Radojičić, Nenad Stevandić, Zoran Adžić.... (Još nije potvrđeno učešće Marka Pavića.)

Posebno će interesantna biti završna scena koja će se snimati na graničnom prelazu Gradiška.

Dok hiljade mladih sa diplomom u jednoj i pasošem u drugoj ruci prelaze most, za njima maše ministar estrade Dane Malešević brišući suze koje kapaju po njegovom novom službenom audiju.

„Cilj je da se i kroz ovaj spot i kroz proslavu Devetog januara iskaže puno srpsko jedinstvo, pa će u snimanje spota osim vrha Republike Srpske, biti uključeni i pojedini istaknuti statisti iz opozicije, čime će poslati jasna poruka da kada je u pitanju doprinos srpskoj estradi sa obje strane Drine ne postoje nikakve podjele“, kažu izvori u Ministarstvu prosvjete i estrade Republike Srpske.


P.S. Vijest možda nije istinita, ali se boduje na konkursu za dopisnika SRNE.

Dec 22, 2017

Kad si Dodikov nisi svoj


piše: Miljan Kovač

Sramna je izjava Milorada Dodika, koji obnaša funkciju predsjednika Republike Srpske, da „Srbe pripadnike Oružanih snaga BiH ne smatra svojim“.  Ne smatra ni njega, niko ko misli svojom glavom „svojim“, ali ipak svima bi trebalo biti jasno šta ta izjava treba da znači.

Dodik vrijeđa sve Srbe vojnike i oficire pripadnike OS BiH, od kojih su mnogi bili pripadnici i VRS u vrijeme proteklog rata, što bi njemu kao "velikom patrioti", valjda trebalo nešto da znači. Ali ne znači ništa.

Neprimjereno je i Saopštenje SNSD-a kojim se Mladen Ivanić optužuje da je prošle godine na proslavi Dana Republike Srpske ponizio srpske pripadnike OS BiH, koje je taj dan svečano postrojio u Banjaluci.
U Saopštenju se između ostalog navodi da Ivanić nije postrojio vojsku u čast Dana Republike Srpske nego u svoju čast „kao da se slavi njegov rođendan“.
Ipak koliko god ovo Saopštenje bilo neprimjereno u njemu se nazire više nego zrnce istine i iz njega se može naslutiti nekoliko interesantnih poruka.
Istina je da su vojnici OS BiH, poniženi – ne zato što su postrojeni u slavu Dana RS ili Mladena Ivanića, već zato što je sve ličilo na to da su postrojeni u slavu Milorada Dodika.

I Dodikova izjava i SNSD-ovo Saopštenje potrvrđuju koliko se opozicija u RS, pogrešno postavila u priči o neustavnom. Dodikovom, referendumu o Danu Republike Srpske, kao i tokom proslave tog Dana. I referendum i Dan RS, su bili samo i jedino u funkciji slavljenja lika i nedjela Milorada Dodika i opozicija je u tome aktivno učestvovala.

Na kraju, krajeva kičeraj od marša policajaca, vatrogasaca, poštara,.i koga sve ne je najviše ličio na dolazak cirkusa u grad. Sve popraćeno melodijom kafanske pjesme Pukni zoro –koja je naprasno proglašena „pjesmom iz slavne srpske istorije. Pjesma je inače nastala u 21 vijeku – ali odavno je poznato da idioti misle da istorija od njih počinje.
Na ovaj način su poniženi i Republika Srpska i svi oni koji su  u ovom cirkusu  učestvovali.
Pitanje je zašto je opozicaja prihvatila tu igru?
Sada će se rado pravdati da su u ime „srpskog jedinstva“, marširali rame uz rame sa Dodikom i njegovom kamarilom koja je na jedinstven način opljačkala i rasprodala svaki „nacionalni“ resurs koga se dotakla. Reći će i da su to učinili u najboljoj namjeri, vjerovatno onoj kojom je i put do pakla (u njihovom slučaju političkog debakla) popločan!?  Ipak će ostati gorak ukus činjenice da su se sa Dodikom utrkivali u bacanju „srpskog kamena s ramena“ jer nemaju ili ne znaju ništa pametnije tom narodu ponuditi.

Zabili su sebi na taj način ne jedan, nego seriju autogolova, i pomogli Dodiku, namjerno ili nenamjerno, svjedno,  da se učvrsti na tronu samozvanog „srpskog lidera“ s „ovu stranu Drine“ i ekskluzivnog „zaštitnika Srpstva i Republike Srpske“.
On im se na tome, zahvalio u svom prepoznatljivom šibicarskom stilu – čim su mu okrenuli leđa – sebi prigrabio sav plijen njihove , naivnosti ili čega već..
Možda bi se moglo i reći da ovim napadom na Mladena Ivanića Dodik pokazuje da se plaši Ivanićeve kandidature za jednu od vodećih funkcija na Izborima iduće godine. Međutim, ako i novoga Devetog januara opozicija bude manifestovala „srpsko jedinstvo“ sa Miloradom Dodikom, na način na koji su to do sada radili, on neće imati nikakvog razloga za taj strah.
Ovog Devetog januara, koji je pred nama, Ivanić siguno neće postrojavati trupe, pa će bar srpske pripadnike OS BiH na taj način da poštedi poniženje od prošlog Dodikovog devetog januara. To je već nešto pozitivno u čitavoj priči.


Nov 13, 2017

Dodikov san o nezavisnosti - Noćna mora u zemlji snova



piše: Miljan Kovač
Milorad Dodik, sanja „nezavisnu“ Republiku Srpsku.  Istovremeno sve više mladih u Republici Srpskoj sanja Njemačku, Norvešku, Švedsku... Preko 30.000 ih je za samo 4 godine otišlo i već tamo uveliko mirno sanja. Mirnije od onih koji su ostali ovdje.  
  Sanjaju i oni koji su ostali – sanjaju pristojan posao do koga se ne dolazi pomoću partijske članske karte, sanjaju da će njihovo znanje i obrazovanje biti vrednovano, da će moći zaraditi dovoljno za sebe i svoju porodicu...

  Ne odnosi se to na sve mlade u RS. Izuzetak  je zbor odabranih  partijskih pulena sa crvenom članskom kartom SNSD-a u džepu. Vidjeli smo ih ovih dana kako na mig „drugova odozgo“ , zamalo pa savršeno, glume buntovnike, pobunjene studente, a nakon usješno izvršenog unutarpartijskog zadatka, oni sanjaju hladno pivo, burad, desetine buradi hladnog piva...

  Njihova mašta, a ni snovi ne mogu dalje od toga ni doseći. Tužno, ali nije više ni za očekivati za partijsku služinčad odraslu u duhu Malog i Velikog Baje, Zmaj od Šipova i ostalih uglednih Zamjeva i Baja,  sa uzdignuta tri prsta (za koja i ne znaju šta znače) ispod crvenih partijskih barjaka, uzavrelih šatri i šatro priča o patriotizmu  i ljubavi prema narodu od kojeg su njihovi vođi oteli što se oteti može.
I oni su žrtve istog tog režima kao i oni koji u nekim srećnijim zemljama sanjaju neke ljepše snove. Nažalost

  Oni koji su ostali ovdje i ponose se fotografijama sa Bajom od Bakinaca i faktički 113% nesrećnicom koja neuspješno igra premijersku rolu,toga nisu ni svjesni.  Zato im je i „lijepo“. Gdje bi drugo, u kome to društvu koje nije 113% poremećeno kao ovo naše izvjesni Ratko Savić i bratija predstavljali buduće „akademske građane“, a kamo li smjenjivali i postavljali rektore univerziteta.

  Nisu oni krivi. Ne treba ih osuđivati, treba ih žaliti, jer većina od onih 30.000 mladih ljudi koji su  morali da traže koru hljeba negdje daleko od Bajinog raja, će uspjeti u životu. Možda će se dio njih jednog dana i vratit i i sa finansijskom podlogom koju su tamo stekli ovdje pokrenuti neke vlastite poslove. To se sigurno neće desiti dok Baja ne počene na nekom sigurnom mjestu da sanja vlastitu slobodu.

  Doći će taj dan. Nestaće i džabnog piva i luksuznih večera i ponosnog poziranja na fotografijama sa Bajom i Bajicom, prestaće crvena knjižica da otvara sva vrata, i moraće od nečega poštenog da se živi. 

  Slijede mračni snovi. Moraće da se radi, a onda nemilosrdni poslodavac postavlja to strašno pitanje: A šta znaš da radiš?  Ne pomaže ni članska karta crvene, ni plava ni zelena, koje si u međuvremenu izvadio, ni fotografija sa „čuvarom“ Srpske!? Užas. A možda je taj poslodavac baš jedan od onih mladih „izdajnika“ što je napustio „bolji dio“ BiH, dok si ti ispijajući pivo pod uzavrelom partijskom šatrom, sa podignuta tri prsta ispod crvenog partijskog barjaka đuskao uz Bajine hitove i sanjao „nezavisnu Republiku Srpsku“.

  Treba vjerovati Miloradu Dodiku kada kaže da sanja nezavisnu Republiku Srpsku. On je već gotovo u potpunosti pretvorio u svoj privatni posjed i prirodna je težnja svakog zemljoposjednika da nezavisno sam vlada svojom imovinom. Republika Srpska, kakvu on sanja, bila bi nezavisna i od Bosne i Hercegovine i od Srbije i od Međunarodne zajednice od svih osim od svog vlasnika.  Da li bi u tom nezavisnom privatnom posjedu bilo džabnog piva za Bajine mlade Bajice? Ne bi. Jer robovlasnik ne plaća robove. Čak ni pivom.
Hoće li se sluge probuditi iz dubokog sna, makar i teško mamurni, prije nego postanu pravi robovi? Nisam optimista.

Snovi su čudo.  I ja sam sanjao da ovo ne pišem džaba.

Jul 7, 2017

Apel Valentinu Incku: Ukinite sve praznike – ovdje nema razloga za slavlje


 Poštovani gospodine Incko,
Učinite jednu dobru stvar – ukinite sve praznike u Bosni i Hercegovini – državne (ako ih ima), entitetske, kantonalne, gradske, opštinske.. Tako ćete učiniti korisnu stvar za sve stanovnike ove zemlje,uključujući i one koji nisu svjesni da je to za njihovo dobro. Ovaj narod, i onako, nema razloga za slavlje.

Upotrijebite, bar jednom ta svoja čuvena Bonska ovlaštenja, i učinite jedno dobro djelo za sve građane ove zemlje – uzmite  našim „dušebrižnim“ političarima igračku iz ruku, kojom nas neprestano zamajavaju i vode kroz maglu i blato u kome se samo oni dobro snalaze.

Ne morate nikoga smijeniti, kao što su to radili vaši prethodnici. Znamo svi da Vama to nije lako, a mogli smo se uvjeriti i da takvi potezi ne daju dobre rezultate. Svjedoci smo da su, poslije svake smjene i intervencije vaših prethodnika, ovdje na mjesto smijenjenih dolazili i gori od njih.

Vlast je kod, nas, gospodine Visoki pretstavniče, prejako „ljepilo“ da bi se oni koji se je se dočepaju lako od iste mogli odlijepiti. Vjerujem da ste se i vi u međunarodnim organizacijama do sada u to uvjerili. Oni koji su bili dio vladajućih stuktura u vrijeme socijalističke Jugoslavije, ovdje su bez prekida i danas ili na vlasti ili uz vlast.

Partijske dresove su više puta mijenjali ali uzde vlasti nisu popuštali. Trenutno su u nekim pseudo-nacionalističkim dresovima, koji su samo na prvi pogled raznobojni - crveni, plavi, žuti, crni...al u suštini oni nikakvu ideološku razliku među onim koji ih nose ne predstavljaju. Oblače se po potrebi.  Slikovito rečeno – ako lopov pljačka seljake prerušava se u seljaka, a kada pljačka gospodu prerušava se u gospodine. Dakle, zavisno od toga koga „žednog prevode preko vode“,  naši političari se prilagođavaju njegovom stilu.  Korzet nacionalnih boja trenutno je u modi.

Danas imamo situaciju da se praznovanju 25. novembra, koji je bio praznik i u vrijeme „Titove jugoslavije“ i u njoj Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, najviše protive bivši „Titovi omladinci“.  Nije bilo manifestacije povodom toga praznika na kojoj se isti nisu gurali u prve redove.  Ne bi dobro prošao onaj ko bi se tada usudio da im dovodi u pitanje „Sveti Dvadesetpeti“.

Istom strašću pružaju otpor i protivnici ideje da se 21. novembar, dan kada je Dejtonskim mirovnim sporazumom okončan rat  u BiH proglasi državnim praznikom. Danu mira u Dejtonu se najglasnije protive oni koji su ga toga dana najviše slavili. Sada ga slave oni drugi koji su mu se tada najviše protivili.

Za proslavu 9. janura, kao  Krsne slave Republike Srpske, najžešće se bore oni koji ni svoju krsnu slavu nikada nisu slavili.
Isto je i sa 1. martom danom nezavisnosti BiH, čije slavljenje najviše „ugrožava nacionlana osjećanja“, onih koji su se upravo negdje tih dana 1992. prvi put „nacionalno osjetili“. Za  Dan nezavisnosti se s druge strane bore oni koji nikada nisu bili zavisniji.

Nije ovom narodu, znate vi to, gospodine visoki predstavniče ni do kakvog slavlja. Ni do svog ni do tuđeg.  Ne slave se praznici za praznom trpezom, ali se, ipak ispred praznog tanjira, narod najlakše peca na prazne, ali opasne, priče.  Lakše se skapava od gladi dok se  bodre „naši“, a vrijeđaju „njihovi“  čuvari „nacionalnih interesa“  i svih blagodeti koje im vlast pruža.

 Za to vrijeme „naši“ i „njihovi“  čuvari zadovoljno obilaze torove i prebrojavaju svoja sve brojnija stada, namamljena na istu mamac po ko zna koji put. Samo puni torovi njima će i na narednim izborima omogućiti nastavak igre iz koje svaki put izlaze debljeg nočanika, udobnije fotelje, skupljih kola...
U torovima je sve manje hljeba, pa čobani taj nedostatak nastoje nadomjestiti sa više igara.

Zato, shvatite, ovaj apel ozbiljno - uzmite im igračku – ukinite sve praznike. Hljeba već nema, kada nestane i igara, valjda će gladni progledati pa svoje  „brižne“  pastire  ispratit tamo gdje im je mjesto.

 Slavićemo, kao državni praznik  taj dan kada smo im „vidjeli leđa“, a  i Vama zajedno s njima.

Unaprijed,  hvala.



                                                                                                             Miljan Kovač