Najnovije
podizanje međuetničkih tenzija u Bosni i Hercegovini, kroz prepucavanje Dodika
i Izetbegovića, te izjave kardinala Puljića o prekrajanju Dejtona dio su plana
čiji je cilj rekonstrukcija Savjeta ministara BiH.
Izvor iz
vrha vladajuće stranke u RS, tvrdi i da je cilj da SNSD najdalje do kraja
januara uđe u vlast na državnom nivou.
Glavni cilj
je preuzimanje kontrola nad bezbjednosnim strukturama i pritisak na prvosuđe, radi obustavljanja pojedinih
istraga, što je zajednička želja Dodika,
Čovića i Izetbegovića.
Plan se
sastoji od toga da se iscenira priča o velikom pritisku na Republiku Srpsku
koji navodno istovremeno dolazi i sa „bošnjačke“ i sa „hrvatske“ strane pa i iz
same Hrvatske i iz Katoličke crkve. To treba da posluži Dodiku da po već
oprobanom receptu, uputi poziv na „nacionalno jedinstvo“ , svim političkim
strankama u Republici Srpskoj. To bi bio uvod u završnicu dobro osmišljenog
plana, koji ima bar dvije varijante.
Po prvoj
varijanti ovog plana, Dodik bi zbog „pritisaka
na Republiku Srpsku“, pozvao sve političke stranke iz RS da zamrznu svoj rad u
državnim institucijama. Na ovaj način institucije bi bile blokirane, pa i
otežan rad Sipi i stopirana svaka mogućnost „uvođenja reda u pravosuđe“ o čemu
se sve češće govori. Bili bi preusmjereni ili potpuno blokirani i mnogi drugi
procesi koji Dodiku i njegovim partnerima ne idu u prilog.
Cilj je
što više podići tenzije među sadašnjim partnerima u vlasti na nivou BiH, odnosno
između SzP i SDA. Sukob bi se rasplamsao do granice na kojoj bi se zaključilo da
dalja saradnja nije moguća. To bi poslužilo i kao argument pred međunarodnim
faktorima koji nisu za prekrajanje vladajuće koalicije i vrata vlasti širom
otvorilo SNSD-u.
Dodik u
ovom slučaju računa na „naivnost“ lidera opozicije koju su iskazali podržavajući
njegov tzv. „referendum“ sedam dana prije lokalnih izbora.
Ne radi
se međutim ni o kakvoj „naivnosti“, kako su su se nakon poraza na izborima
pojedini lideri SzP samosažaljevali, već o nedostatku hrabrosti da se, bez
straha da će „ispasti manji Srbi od Dodika“, suprotstave njegovim suludim potezima koji i
Republiku Srpsku i vuče u ambis.
Na ovu
varijantu, tvrdi izvor, Dodik ipak previše ne računa.
Druga, lideru
SNSD-a draža opcija je ona koja bi za kolateralnu štetu imala sam Savez za Promjene.
U toj
varijanti priča o „srpskom jedinstvu“ bi poslužila kao alibi jednoj članici SzP
da napusti tu koaliciju i stupi u uniju sa SNSD-om. Dodik u takvoj varijanti računa na PDP, čiji
bi ministri ostali u svojim foteljama, dok bi SNSD-u bile ustupljene fotelje SDS-ovih
ministara Mirka Šarovića, ministra za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose s
inostranstvom i ministra bezbjednosti Dragana Mektića, što Dodiku i jeste
glavna meta. U ovom slučaju Dodik računa na početak dugoročnog partnerstva s
PDP-om koje bi, opet pod plaštom „nacionalnog jedinstva“ bilo krunisano
zajedničkim kandidatima za inokosne funkcije na Opštim izborima 2018. godine. Dodik koji se više, po zakonu, ne može
kandidovati za predsjednika RS, vjeruje da bi na ovaj način osigurao pobjedu na
izborima za člana Predsjedništva BiH, dok bi Mladenu Ivaniću ponudio
kandidaturu za mjesto predsjednika Republike Srpske. Naravno na ovo bi trebao
da pristane i Mladen Ivanić. Za sada je poznato da čitava armija starih
ljubitelja Dodikovih crvenih skuta unutar PDP-a priželjkuje da „šef“ prihvati ponudu koja se,
kako oni tvrde, „ne odbija“.
Dodik na
ovakve kombinacije ne računa sa SDS-om iz dva razloga: Prvi i najvažniji je taj
što njemu trebaju upravo one pozicije u Savjetu ministara koje SDS kontroliše.
Osim
toga, jasno je da sa vodećom opozicionom
strankom u RS, naročito nakon dolaska Vukote Govedarice na njeno čelo, takve
igre neće biti moguće. Na to ukazuje i čvrst stav lidera SDS-a oko poziva koji
mu je Dodik uputio na sastanak. Taj sastanak, je što je bez sumnje u SDS-u
prepoznato, samo jedan fragment prljave igre Milorada Dodika. Na liderima
opozicije je da li će tu igru prihvatiti. Do sada su svaki put iz nje izlazili
kao gubitnici. Da li su iz svega izvukli
i neku pouku, znaćemo vrlo skoro.
