Revolt podržao Vaskovića i slobodu medija

U Banjaluci je jutros osvanuo novi antirežimski grafit kojim se, ovaj put izražava podrška novinaru Slobodanu Vaskoviću.
"Fašisto, ima nas hrabrih i slobodnih kao Vasković, više nego što ti i tvoj Gestapo možete i zamisliti", glasi sadržaj grafita koji potpisuje Revolt BL
Novinar Slobodan Vasković, koji godinama razotkriva brojne afere i objavljuje tekstove koji svjedoče da je ova zemlja višestruko okovana kriminalom i korupcijom je zbog životne ugroženosti prije nekoliko dana morao napustiti BiH.
O odlasku iz zemlje Vasković, je javnost informisao preko svog bloga, koji proteklih godina obara sve rekorde čitanosti. Njegovoj odluci je prethodio niz prijetnji i pritisaka režima Milorada Dodika i njegovih slugu.

Svi smo odgovorni za progon Slobodana Vaskovića

piše: Miljan Kovač

Novinar Slobodan Vasković je zbog straha za život morao napustiti Bosnu i Hercegovinu i skloniti se na neko sigurnije mjesto. Represija režima u Republici Srpskoje tako se bliži svom vrhuncu. Taj vrhunac je ono na što Slobodan godinama upozorava javnost. Nažalost, i pored rekordne čitanosti njegovog bloga, javnost ga ne čuje ili neće da ga čuje. Čuje ga prljavo lice režima koje je svojim pisanjem istjerao na čistac, ali ne čuju ga oni koji bi morali da ga čuju, umjesto što se u svom sebičnom kukavičluku nadaju da će oni biti pošteđeni. Za njegovu bezbjednost oni su odgovorni isto koliko i režim. Njihovo ćutanje je opasnije od režimske dreke.

Ćuti “opozicija” u Republici Srpskoj. Neće da se zamjeraju s mafijom s kojom grade “nacionalno jedinstvo”, onda kada to mafiji odgovara. Toj istoj opoziciji je Slobodan Vasković, potrebniji nego ona njemu. Ovakva opozicija nije potrebna nikome osim režimu.

Ćute tzv “novinarska udružanja” . Ne žele se zamjerati s režimom. Došli bi tako u opasnost da će biti uskrećeni za raskošne švedske stolove i besplatno alkoholisanje po režimskim prijemima. Što je mnogima  jedina spona s novinarstvom. Tako će biti i danas kada se obilježava godišnjica Dejtonskog mirovnog sporazuma. Treba stići na sve prijeme. Potapšati po ramenu “naše voljene” vlastodršce, ako se nekome posreći I fotografisati se s Dodikoom ili bar Radojičićem… I naravno ne pitati zašto novinar koji kritikuje vlast mora bježati u inostranstvo da bi sačuvao živu glavu!? Ili nedaj bože pitati za Crne liste… koje “nisu baš popularne”, kako reče vedeta režimskih tapkaroša po ramenu. Sada bih pitao: Dokle? Ali to pitanje je besmisleno, jer ovo “dno nema dno”. 

Bez beretki trojka, sama protiv Nikole Dronjka

piše: Miljan Kovač

Na visini zadatka bio je “urednik” emisije na ATV-u. On je određivao o čemu smije, a o čemu ne smije da se govori. Kada, kako i koliko da se govori i pažljivo motrio na “neprijatlja Republike Srpske”, koji nikada ne spava. “Ja ne dozvoljavam da se ovdje govori o fašizmu”, uzviknuo je urednik, kada se mladi buntovnik Nikola Dronjak usudio reći da Režim u Republici Srpskoj sve više poprima oblike fašizma. Dok je voditelj odvažno najavljivao reklame, urednik je Dronjku jasno stavio do znanja da se, dok fašizam vlada o fašizmu govoriti ne smije. A to što je naš Dragi vođa (nije lijepo da našeg  srpskog diktatora, nazivamo tiraninom, ili šefom mafije…) najavio da će da ko “drukčije kaže, kleveće i laže”, biti zaveden u Crnu knjigu, nije ništa zbog čega bi trebalo “frkisati”.  Kako sam razumio ili možda nisam, bolje “ćutati i gledati svoja posla”… Svakako treba čestitati na hrabrosti voditelju koji se, osim što je pravovremeno najavljivao reklame, u jednom trenutku usudio jasno i glasno reći: “Znate, možda crne liste nisu, baš…popularne… “ Da ga urednik na vrijeme nije prekinu, možda bi smo čuli i šta je to popularno: možda digitalne crne liste, 3D crne knjige, elektronski spiskovi izdajnika u kombinaciji sa ekološkim gasnim komorama… To je  valjda sada u modi… Ali rečeno je da se o fašizmu, pardon modi, ne smije govoriti…. Dakle, stavlja se na znanja da u Republici Srpskoj nema fašizma, i da svako ima pravo na slobodu govora i mišljenja, a ko drugačije kaže za početak će završiti u Crnoj knjizi (ili možda nekoj njenoj trenutno popularnijoj varijanti).

Drugi gost u studiju, Rajko Vasić, ni ovaj put pokojnike nije ostavljo na miru. Nakon što je nedavno javno na svom blogu vrijeđao pokojnog Milana Vukelića, koji je otvoreno suprotstavljanje mafiji platio glavom, Vasić je sinoć nasrnuo na pokojnog Željka Kopanju, novinara koga je optužio da je stajao iza studentskog bunta protiv njega i Partije.

Iznenađujuće je da se Vasić u studiju nije pojavio sa čeličnim šljemom i čeličnim krstom oko vrata, ali vjerovatno mu je voditelj, koji pomno prati modu, skrenuu pažnju da šljmovi više nisu “in”. Modni hit su crvene beretke, još od devedesetih. Urednik bi mu posudio svoju, ali nije mogao da je nađe u mnoštvu šajkača, šljemova, šubara, titovki, ruskih šapki, američkih kačketa, fantomki i drugih kapa i čarapa koje je u zadnjih četvrt vijeka pronosao…

U studiju je ostala, upražnjena jedna stolica. Uredniku nije bilo po volji da u nju sjedne Nebojša Vukanović. Insistrao je da on odredi koga će SDS da pošalje u njegovu emisju. Zaboravio je , valjda, da on nije urednik u SDS-u.Tamo je samo bio po zadatku. Insistrano je da to bude Milan Milićević predsjednik Glavnog odbora SDS-a, jer se znalo da on neće, ne može doći. Uostalom nisu u studiju bili ni drugi ljudi drugih stranaka. Cilj je bio da Nikola Dronjak bude sam protiv svih. Oni nisu naučili tri na dva. to je za njih preopasno, više vole tri na jedan, ili deset na jedan, kako se može vidjeti u ranim video radovima koje je urednik snimao po Kotor Varošu, dok je još znao gdje mu je beretka i gdje mu je šef.

Da sam ja režim...

piše: Miljan Kovač

Da sam ja režim, prekinuo bih sve odnose sa ovakvom Opozicijom. To je jedini način da ovakva Opozicija prekine sve odnose sa mnom.

Da sam ja režim:

-Ukinuo bih Skupštinu jer i onako sve odluke donosim u uskom krugu najbližih saradnika.  Zaključao bih vrata Parlamenta, pa bi poslanici Opozicije mogli da se okupe na skupštinskom platou. Mogli bi da se pretvaraju kao da bojkotuju skupštinu i kao da nisu tu došli jer su krenuli „tetki po lek“.

-Prije nego prekinem sve odnose sa ovakvom Opozicijom pozivao bih „lidere“ Opozicije da dođu kod mene na razgovor. Jednog sam zvao odbio me. Zvao bi i ostale da se ne ljute što njih nisam zvao. Došli bi oni  - dolazili su i prije.

-Prekino bih sve odnose i sa novinarima. Tako bi im omogućio da i oni konačno počnu da bojkotuju mene. Bio bi red nakon svih prijetnji i uvreda koje sam upućivao novinarima i novinarkama... Ne bih pozivao ni na svečane prijeme, jer ljudi jednostavno ne znaju da kažu:  „Neću, ne interesuju me tvoji prijemi, tiraninu, razbojniče, koji vrijeđaš naše koleginice i kolege, prijetiš, ostavljaš bez posla...“ Izuzetak bi bili zaposleni na RTRS-u, ATV-u, Srni, Glasu i Razglasu... Njih bi i dalje ugošćavao bez prisustva novinara kao i do sada.

-Struju bih poskupio najmanje 200%. Ukinuo bih penzije, boračke dodatke, plate zaposlenim u prosvjeti i zdravstvu bi prepolovio.  Poskupio bih naftu i naftne derivate, hljeb, lijekove, poreze, vodu, grijanje, prevoz... Tako bih sačuvao više miliona maraka za sebe, a niko se ozbiljno ne bi pobunio...

-Ukinuo bih facebook, twitter, viber... Razne portale što pišu svašta protiv mene i nazivaju me „nenarodnim“, a ja sam narodni režim, ja sam od naroda kupio glasove, a kupio sam i papke. Pa i papci su narodni. Papci iz naroda.. I svakim danom sve ih je više. Ne bih mogao sve ih ni uhljebiti, da nema Narodne Distribucije Papaka. Višak mojih papaka, njihova su briga...

-Da sam ja Režim, još više kredita bih uzeo od MMF-a, Rusa, Kineza... Vraćaće ih, jednog dana, neko kada ja više ne budem režim.

-Da sam ja Režim još više bih Srbovao, i pričao o odbrani Republike Srpske,  Rusiji, Srbiji, Putinu, Trampu...S Opozicjom bih kao i do sada igrao onu našu igru „ko će viši Srbin biti“, (a  trebala bi da se zove „ko će više namagarčen biti“). Nikada nam ta igra ne dosadi. Gubitnik se uvijek zna zove se Narod. I onaj što nas voli i onaj što nas ne voli, a ćuti. Ćuti i igra...

-Da sam ja režim, na javno mjesto bih postavio „Crnu knjigu“ mojih neprijatelja, i zabavaljao se dok Opozicija „razmišlja“ šta da radi, a buljuci anonimusa  bi da se (samo)upiše kao da je riječ o „upisu pilića“.

-Da sam ja Režim poželio bi ovakvom SzP da potraje što duže, jer dok je u njemu teško će mi se moći suprotstavljati i onaj što bi smio da mi se suprotstavi.

-Da sam ja režim,  ne bi oni meni pravili Vladu u sjenci. Ja „opoziciju“ u sjenci već imam...

Ali nisam ja režim. A nisam ni Opozicija. Ja samo imam žutu traku...

P.S. Opozicija može da mi se javi na e-mail ako im zatrebam. Neću reći režimu, ja sa njim nikada nisam ni imao odnose.

Da sam ja opozicija...

piše: Miljan Kovač

Da sam ja opozicija, nakon najave Diktatora u pokušaju da će da vrši upis „Crnu knjigu“, ja bih prekinuo sve kontakte s Diktatorom i režimom..

Da sam ja opozicija:

-Proglasio bih bojkot Narodne skupštine, tako što bi svaki poslanik opozicije došao ispred skupštine, tako da se vidi da nije „tetki otišao  po lek“, već da je došao da Diktatoru u pokušaju i njegovim pokušajima kaže da im je „odzvonilo“.

-Pozvao bih građane na građansku neposlušnost- da ne plaćaju poreze, rtv pretplatu Javnom sr.nju RTRS-u, ne plaćaju struju, da bojkotuju sve što je pod  ingerencijom kupljenom voljom papaka izabrane Vlade RS...

-Pozvao bih studente da bojkotuju nastavu, roditelje da ne šalju djecu u školu...

-Odveo narod na raskrsnice, puteve autoputeve, podijelio im sendviče i žute trake i blokirao saobraćaj..

-Blokirao sve granične prelaze da lopovi ne pobjegnu iz zemlje i postavio žute trake na kojima piše: „Zatvoreno zbog pljačke“!

-Stavio  bih žutu traku oko nadlaktice i pozvao građane, hiljade građana, da isto učine pa odemo  do Javnog RTV sr.anja  i uručimo otkaze onima koji nas za naše pare lažu i vrijeđaju zdrav razum po diktatu Diktatora u pokušaju.

-Pozvao bih časne policajce da i oni stave žute trake i zajedno sa nama i sa svojim prijateljima komšijama rođacima, hiljadama građana koje smo pozvali da nam se pridruže prošetao do one velike staklene zgrade. U tu zgradu su ugrađene desetine, ili stotine miliona maraka, naših para, pa bih zamolio građane da budu pažljivi  sa kamenčićima jer za svako to staklo je guljena koža sa leđa sirotinje.

-Ušli bi i objasnili gospođi i gospodi, što tamo sjede, da su naše i one čizme bijele što su njima slikala.  Naše su i one udobne fotelje i skupe pepeljareu koje tresu skupe cigare, kupljene našim parama.  Uručio bih im crvene kartone i rekao da sa sobm mogu da povedu samo svoje papke, iako su i njih našim parama kupili.

-Da sam ja opozicija, otišli bi svi zajedno sa žutim trakama oko mišica, mi i hiljade građana za nama pravo u našu Palatu Republike.  Otišli bi da pitamo diktatora u pokušaju gdje mu je ta „Crna knjiga“ pa da se sami upišemo!? Šteta da on ne troši svoju olovku trebaće mu da piše memoare temo gdje ćemo da ga smjestimo zajedno sa gospođom i gospodom iz one naše zgrade na kojoj nismo ni staklo polupali, ako već nismo morali.

-Da  sam ja opozicija ne bih formirao „Vladu u sjenci“, Izašao bih iz sjenke i uzeo stvari u svoje ruke!

  Eto prosto da prostije biti ne može, ali...

Ali nisam ja opozicija, a nisu ni ovi što kažu da jesu...

P.S. Imam ja žutu traku i još ponešto... ako se neko ipak sjeti da je opozicija, nek' samo pozove...

Bakir za Dodika, Mile za Čovića vuku da povuku Dragana Mektića

piše: Miljan Kovač

Najnovije podizanje međuetničkih tenzija u Bosni i Hercegovini, kroz prepucavanje Dodika i Izetbegovića, te izjave kardinala Puljića o prekrajanju Dejtona dio su plana čiji je cilj rekonstrukcija Savjeta ministara BiH.

Izvor iz vrha vladajuće stranke u RS, tvrdi i da je cilj da SNSD najdalje do kraja januara uđe u vlast na državnom nivou. 

Glavni cilj je preuzimanje kontrola nad bezbjednosnim strukturama i pritisak  na prvosuđe, radi obustavljanja pojedinih istraga, što je zajednička želja  Dodika, Čovića i Izetbegovića.

Plan se sastoji od toga da se iscenira priča o velikom pritisku na Republiku Srpsku koji navodno istovremeno dolazi i sa „bošnjačke“ i sa „hrvatske“ strane pa i iz same Hrvatske i iz Katoličke crkve. To treba da posluži Dodiku da po već oprobanom receptu, uputi poziv na „nacionalno jedinstvo“ , svim političkim strankama u Republici Srpskoj. To bi bio uvod u završnicu dobro osmišljenog plana, koji ima bar dvije varijante.

Po prvoj varijanti  ovog plana, Dodik bi zbog „pritisaka na Republiku Srpsku“, pozvao sve političke stranke iz RS da zamrznu svoj rad u državnim institucijama. Na ovaj način institucije bi bile blokirane, pa i otežan rad Sipi i stopirana svaka mogućnost „uvođenja reda u pravosuđe“ o čemu se sve češće govori. Bili bi preusmjereni ili potpuno blokirani i mnogi drugi procesi koji Dodiku i njegovim partnerima ne idu u prilog.

Cilj je što više podići tenzije među sadašnjim partnerima u vlasti na nivou BiH, odnosno između SzP i SDA. Sukob bi se rasplamsao do granice na kojoj bi se zaključilo da dalja saradnja nije moguća. To bi poslužilo i kao argument pred međunarodnim faktorima koji nisu za prekrajanje vladajuće koalicije i vrata vlasti širom otvorilo SNSD-u.

Dodik u ovom slučaju računa na „naivnost“ lidera opozicije koju su iskazali podržavajući njegov tzv. „referendum“ sedam dana prije lokalnih izbora.

Ne radi se međutim ni o kakvoj „naivnosti“, kako su su se nakon poraza na izborima pojedini lideri SzP samosažaljevali, već o nedostatku hrabrosti da se, bez straha da će „ispasti manji Srbi od Dodika“,  suprotstave njegovim suludim potezima koji i Republiku Srpsku i vuče u ambis.

Na ovu varijantu, tvrdi izvor, Dodik ipak previše ne računa.

Druga, lideru SNSD-a draža opcija je ona koja bi za kolateralnu štetu imala sam Savez za Promjene.

U toj varijanti priča o „srpskom jedinstvu“ bi poslužila kao alibi jednoj članici SzP da napusti tu koaliciju i stupi u uniju sa SNSD-om.  Dodik u takvoj varijanti računa na PDP, čiji bi ministri ostali u svojim foteljama, dok bi SNSD-u bile ustupljene fotelje SDS-ovih ministara Mirka Šarovića, ministra za spoljnu trgovinu i ekonomske odnose s inostranstvom i ministra bezbjednosti Dragana Mektića, što Dodiku i jeste glavna meta. U ovom slučaju Dodik računa na početak dugoročnog partnerstva s PDP-om koje bi, opet pod plaštom „nacionalnog jedinstva“ bilo krunisano zajedničkim kandidatima za inokosne funkcije na Opštim izborima 2018. godine.  Dodik koji se više, po zakonu, ne može kandidovati za predsjednika RS, vjeruje da bi na ovaj način osigurao pobjedu na izborima za člana Predsjedništva BiH, dok bi Mladenu Ivaniću ponudio kandidaturu za mjesto predsjednika Republike Srpske. Naravno na ovo bi trebao da pristane i Mladen Ivanić. Za sada je poznato da čitava armija starih ljubitelja Dodikovih crvenih skuta unutar PDP-a  priželjkuje da „šef“ prihvati ponudu koja se, kako oni tvrde, „ne odbija“.

Dodik na ovakve kombinacije ne računa sa SDS-om iz dva razloga: Prvi i najvažniji je taj što njemu trebaju upravo one pozicije u Savjetu ministara koje SDS kontroliše.

Osim toga,  jasno je da sa vodećom opozicionom strankom u RS, naročito nakon dolaska Vukote Govedarice na njeno čelo, takve igre neće biti moguće. Na to ukazuje i čvrst stav lidera SDS-a oko poziva koji mu je Dodik uputio na sastanak. Taj sastanak, je što je bez sumnje u SDS-u prepoznato, samo jedan fragment prljave igre Milorada Dodika. Na liderima opozicije je da li će tu igru prihvatiti. Do sada su svaki put iz nje izlazili kao gubitnici.  Da li su iz svega izvukli i neku pouku, znaćemo vrlo skoro.

Devet godina od ubistva Milana Vukelića – Ko se plaši istine?

Sve je u Republici Srpskoj isto kao i tog 06.novembra 2007. godine kada je, u blizini zgrade MUP-a, na Starčavici ubijen čovjek kojem sopstveni život nije bio važniji od istine. A tada je pucano upravo u istinu, u slobodu u ljudsko dostojanstvo i time je jasno poslana poruka ko je ovdje stvarna vlast i kakav je njen karakter. Jedino ta poruka je danas jasnija i glasnija nego prije devet godina.

Milan Vukelić

zločin

Protesna šetnja 07.11.2015.

Grafit u Banjaluci

piše: Miljan Kovač

Devet godina od ubistva Milana Vukelića u Banjaluci izvršioci i nalogodavci tog strašnog  zločina još nisu privedeni licu pravde.

Naprotiv, kako vrijeme odmiče, o ubistvu ovog hrabrog čovjeka koji je otvoreno progovorio o sprezi vlasti i organizovanog kriminala,  u javnosti se sve manje govori . O zločinu ćuti aktuelni režim, čije je predstavnike i tajkune prije smrti optužio za kriminal. Ćute i „opozicionari“  jer ne bi da se zamjeraju tajkunima i mafiji, bar ne onim s kojima imaju „dobru saradnju“. Ćuti i većina medija. Sve je u Republici Srpskoj isto kao i tog 06.novembra 2007. godine kada je, u blizini zgrade MUP-a, na Starčavici ubijen čovjek kojem sopstveni život nije bio važniji od istine. A tada je pucano upravo u istinu, u slobodu u ljudsko dostojanstvo i time je jasno poslana poruka ko je ovdje stvarna vlast i kakav je njen karakter. Jedino ta poruka je danas jasnija i glasnija nego prije devet godina.

Milan Vukelić je bio građevinski inžinjer, zaposlen u Zavodu za izgradnju Banjaluka (ZIBL), sudski vještak građevinske struke, a prije svega pošten i hrabar čovjek koji se javno usprotivio građevinskoj mafiji u Banjaluci.

Zbog onoga što se, za razliku od drugih, usudio da javno kaže, našao  se na udaru političkih moćnika i njima bliskih tajkuna.

Odbio je da, kao nadležni organ, potpiše prijem građevinskih radova  na rekonstrukciji parka „Petar Kočić“ u centru Banjaluke, jer je utvrdio brojne nepravilnosti. Javno je rekao da su na ovom poslu  oprani milioni maraka. Razotkrio i brojne druge afere, kao što su rekonstrukcija Trga Krajine, izgradnja kolektora, otimačina gradskog građevinskog zemljišta, nelegalna izgradnja... Raspolagao je dokumentima koji su potvrđivali ono o čemu je govorio.  To međutim nije mnogo interesovalo ni nadležne organe, a ni većinu medija. Pisao sam o onome o čemu je govorio. Bio je moj izvor.  Napisao sam seriju tekstova koji su objavljeni u magazinu „Patriot“.  Za kriminal je optuživao tadašnjeg direktora ZIBL-a, Čedu Savića, tadašnjeg gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića, njihove najbliže saradnike, tajkune koji su sa njima povezani, vrh SNSD-a... Prijetili su mu, ucjenjivali ga, pritiskali... Razgovarao je i sa tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova Stanislavom Čađom i o svemu ga upoznao... Umjesto zaštite u policiji je naišao na prijetnje... Pričao je da mu je prijećeno i u sjedištu MUP-a. Tu su mu Dragi Milošević, tada zamjenik načelnika Uprave kriminalističke policije i Mile Šušljik, kontroverzni službenik MUP-a, jasno stavili do znanja o čemu bi „trebao da ćuti“.

Prijetili su mu i tajkuni koje je javno prozivao.... Dobijao je i anonimne prijetnje telefonom.

Pitao sam ga da li se plaši tih prijetnji? Rekao mi je da se ne plaši za sebe nego za porodicu. 

Po funkciji koju je obavljao u ZIBL-u njegov potpis je bio neophodan i za prijem radova na luksuznoj zgradi Vlade RS (Administratinom centru).  Ubijen je petnaest dana ranije. 

Nekoliko mjeseci nakon ubistva Milana Vukelića, Milorad Dodik je izjavio da niko od članova i simpetizera SNSD-a nije učestvovao u ovom ubistvu.

Prošle godine, pred osmu godišnjicu od zločina,  pisao sam Dodiku. Interesovalo me na osnovu koje istrage je došao do ovakvog saznanja? Odgovor, naravno, nikada nisam dobio.

Prošle godine smo u Banjaluci organizovali protesnu šetnju od Trga Krajine do Parka Mladen Stojanović.  Nosili smo transparent sa samo jednim pitanjem: Ko je ubio Milana Vukelića?  Malo nas je učestvovalo u ovoj šetnji ali smo poslali jasnu poruku da nikada nećemo odustati od odgovora na ovo pitanje. Uvjeren sam da je ono ključ „pandorine kutije“ iz koje će jednog dana izaći istina koja se mnogima neće svidjeti.  To je razlog zbog koga se toliko upinju da tu istinu zaustave.

Milan Vukelić je bio takav čovjek, da smo za kratko vrijeme postali dobri saradnici i prijatelji.  Gotovo da nije bilo dana, posljednjih mjeseci njegovog života, da se nismo čuli ili vidjeli. Raspolagao je mnoštvom informacija. Razgovarali smo telefonom i ujutro tog nesrećnog utorka, 06.novembra. 2007.

Dogovorili smo da se nađemo isto veče. Pripremio je neke dokumente za mene. Vjerovatno bih bio u autu ispod koga je ekspodirala „paklena naprava“, da spletom okolnosti nisam zakasnio na sastanak koji smo dogovorili. Osim njega u automobilu je bilo još dvoje ljudi.  Tomo Dobrnjac i Slava Pepinović. Teško su ranjeni. Dobrnjac je izgubio obje noge.  Policiju RS nikada nije interesovalo o čemu sam razgovarao s Milanom Vukelićem ili šta sam vidio i čuo neposredno pred njegovo ubistvo.

Ono što me policija nije pitala sabiram u knjizi o ubistvu Milana Vukelića, koju ću objaviti  onda kada mi to finansijske mogućnosti dozvole. Za sada nisam naišao na razumijevanje većine onih kojima sam se obratio za pomoć.

Pojedine dijelove knjige, koja je u pripremi, sam objavio na portalima i društvenim mrežama i možete ih čitati na linkovima ispod teksta.

http://www.rtvbn.com/320854/Sedam-godina-od-ubistva-Milana-Vukelica-Ko-krade--ubija

http://www.impulsportal.net/index.php/kolumne/politika/199-vukelic-se-nije-plasio-cedinih-gorila-ni-stankovicevih-prijetnji